To s nalazima je totalna svinjarija. Nisam se potpuno skulirala od boravka u bolnici, a već sam bila u žrvnju čekanja nalaza toga nečega što su izrezali iz mene. A uporno mi svi ponavljaju da se ne smijem uzrujavati i moram smanjiti stres i slične kerefeke.
Dva tjedna su prošla od zahvata (poznatog i kao operacija, ali mu tepam), a osam dana sam na kućnom wi-fiju. Ležim u beskonačno mnogo položaja. Bočno s pruženim nogama, bočno sa savinutim koljenima, na leđima s pruženim/savinutim/jednonožno savinutim koljenima… Sva sam si Nadia Comaneci! Do danas sam samo smjela u wc. Tih mi je par koraka bilo veliko k'o kuća. Ma dvije kuće! Katnice! Jeeves, Wooster i ja smo ležali dva dana. Dva dana sam ležala s Poirotom. Povremeno sam ležala s ekipom s posla na mailovima. Povremeno sam piljila u strop i mislila na ljude koji tako leže mjesecima i psovala u sebi što mislim da mi je teško.
Upravo je zadivljujuće koliko se u takvom stanju izoštri osjet boli pa glava registrira i najmanji poremećaj u finoj ravnoteži (polu)zdravog stanja. Sve me nešto žigalo, bolo, probadalo, pritiskalo, stiskalo, gušilo, sve je zvonilo na uzbunu i povratak u bolnicu. A u bolnicu se ne vraćam na duže od kontrole. To je moj stav, to je stav moje privatne partije, to je moj moto i sigurno ću si jednom to na latinskom staviti na moj i samo moj grb.
Svi su sjajni. Svi moji ljudi, na svim stranama. Puni suosjećanja i razumijevanja za ćušpajz u koji sam se pretvorila. Moj je, jasno, najsjajniji. On se najviše bakće s tim ćušpajzom. Pravi mi sok od cikle i đumbira i naranče, umata me u deke, masira leđa kad zajaučem i drži za ruku kad zastenjem da neeeeću u bolnicu.
Jutros smo išli hitno u bolnicu jer nešto nije bilo kako treba. Usput smo pokupili nalaz koji je dotoresa prepričala preko telefona meni. A ja sve napola shvatila i krivo povezala. Na rubu života sam dočekala pregled i dotoresu koja je unezvjerenoj meni objasnila kao djetetu da sam polupala lončiće i da su oni karcinom izrezali. I-zre-za-li. Nema kemoterapije, nema zračenja, nećemo zdrave organe preventivno rezati. Samo ćemo se redovito viđati na pregledima i okom sokolovim nadzirati da se ne bi koja polupana stanica opet pojavila i krenula svoje kolo voditi. I, oh, kakva čast, opet će o meni konzilij vijećati! Da se još jednom potvrdi da neće dalje rezati. Tako da ću još dva tjedna čekati… Dva tjedna je dovoljno vremena za još jedno gledanje cijele serije House MD. Onda ćemo vidjeti što i kako dalje.
Već sam jednom dobila termin operativnog zahvata. Pod uvjetom, naravno, da mi svi pripremni nalazi budu dobri. Dotoresa je rekla da je konzilij preporučio zahvat. Konzilij!!! Hebote. O meni je (zapravo o mom nalazu, ali nda..) vijećao konzilij! Osjećam se polaskano. Dobila sam i snop uputnica koje je trebalo iskoristiti pravim redoslijedom. Što ja jesam. Posljedično nisam prispjela na prvi dogovoreni termin za operaciju jer sustav malo drukčije funkcionira od toga kako bih ja htjela. Za neke pretrage se na prazan želudac čeka po 4-5 sati. Neke se nalaze ne može dobiti za manje od 8 dana, bez obzira što je operacija zakazana. "Ne znam što ćete. Nazovite nekoga da Vam to malo pogura." Koga da nazovem? Ministra ili biskupa? Ni sa jednim od njih nisam posebno dobra i nisam sigurna da nemaju ozbiljnijih problema od mog beznačajnog zahvata…
Skrušeno sam nazvala dotoresu i priznala neuspjeh u nagradnoj igri "sakupi ih sve!" (nalaze, jel). Ona je rekla "Hmmmm…" Onda je rekla "Ne znam…" i na koncu "Probat ću Vas ugurati, ali gužva je. Nazvat ću Vas." I stvarno me nazvala, s novim datumom i napomenom da je toga dana već dosta zakazanih zahvata. Ne znam što bih mislila o svemu tomu. Ja. Trebam li se brinuti? Treba li me hvatati panika?
Sanjala sam par puta neke neugodne scene u bolnici. Povremeno se uhvatim u razmišljanju o onoj suglasnosti na dnu upitnika za anesteziju - suglasna sam i svjesna da se možda neću probuditi iz anestezije (u zagradi piše da se to rijetko događa). Obično to bude dok gulim ciklu ili presipavam neke rasute terete u staklenke. Trudim se da to ne traje predugo. I ne traje, userem se k'o grlica pa ne mogu misliti ni o čemu, već samo zujim i presipavam.
Sve će biti dobro. Od prekosutra sam na bolničkoj hrani. Od preko-prekosutra sam bez polupanih stanica. Ostat će mi samo ove moje voljene prolupane i sve će biti dobro.
Hitna biopsija obavljena. Neugodno, vrlo neugodno. Potpuno zblesavljenu me na ulazu u bolnički krug zveknila rampa po glavi. Portir koji rukuje istom tom rampom me nije vidio na vrijeme. Valjda. Ne vjerujem da je to učinio namjerno. Nisam baš izgledala kao netko komu treba dobar udarac u glavu. Više kao netko komu se to baš nedavno dogodilo. No… eto… imam manju čvorugu na vrhu glave. Drugi ću put bolje gledati. Poslala sam Mom poruku kad sam stigla na odjel, prijavila susret moje glave s rampom i pitala je li to neki znak.
Onda me sestra s nadmorske visine od cca 3000 m upitala što nisam ranije došla jer svi moraju doći do 12. I neka sad znam da ću morati čekati i ona ne zna kada će i hoće li doktorica doći. I svi znaju da se mora doći do 12. tststststs….
Ja sam se, naravno, ispričala, pokušala objasniti o čemu je riječ, opet se ispričala, opet pokušala objasniti, izgovorila prezime dotorese br. 1 pa dotorese br. 2, i oooppppeetttt ponovila da je meni rečeno neka dođem u 12,30 (iliti polajedan). Sva zatečena, kao da su joj upravo rekli da plaća kasni, je ponovila "dotoresa br.2? rekli ste dotoresa br.2?!" Jamanjaodmakovazrna: "Da…" "Dotoresa br.2 danas uopće ne radi! Danas radi dotoresa-nijebitnokoja! S kim ste vi to dogovorili?!" Jamanjaodhiggsovogbozona: "Ali nisam ja ništa dogovarala, dotoresa br. 1 je nazvala dotoresu br.2…." Sestra s nadmorske visine je procijedila da će ona sad to provjeriti. Ostala sam sjediti. Ja i moji upitnici sami u čekaonici odjela koji me uvijek podsjeća na mesnicu/klaonicu. Kakogod, sestra s nadmorske visine se ukazala i rekla da će dotoresa doći kako je zakazano. Eto na. Onda mi je bilo neugodno jer će onda misliti da imam neku vezu, a ja nemam vezu, nego karcinom. Ne tako strašan i rješiv, samo da naglasim.
Sve što se kasnije unutra događalo je bljuv i bljak. Dotoresa br. 2 je bila na visini zadatka, sve izvrstan 5. Ja nisam bila na visini i svjesna sam da mi je ovogodišnja nagrada za postojana-kao-klisurina izmakla za mrvicu krvi u obrazima, ali bit će prilike za popravak.
Ležanje koje nije moj izbor i odluka mi ne prija. Satima. Moj me smjestio k'o vrlo ozbiljnu bolesnicu, sve nadohvat ruke, samo lezi i ne mijenjaj parkete dok me nema. Ok, neću parkete, pločice mi danas idu na živce. Idem ja sutra na posao, nemam ja vremena za ovo.
U sred sastanka danas. Zvoni mobitel i čim sam vidjela tko zove sve je bilo jasno. Prekratko je vrijeme prošlo od pregleda da bi bilo dobrih vijesti. Kaže sestra "svakako dođite čim prije da se dogovorite s doktoricom za dalje". Ne kaže što je. Priznajem da su mi se ruke počele tresti. K'o dvije šibe da su mi izbile iz ramena i trepere ispred mene. I onda neka se vratim na sastanak i neka budem koherentna u izlaganju planova za iduće razdoblje…
Carcinoma in Situ sam pročitala trenutak prije nego sam ušla u ordinaciju. Najbolja sestra na svijetu mi je predala nalaz nekoliko minuta prije, ali nisam otvorila. Carcinoma in Situ sam pročitala dok sam jednom rukom hvatala kvaku, a drugom držala nalaz. Hebo me nalaz. I znatiželja isto. Onda sam počela hvatati zrak, kao kvaku malo prije - iz nekoliko pokušaja do uspjeha. Cerim se. Sjedim u ordinaciji i cerim se. Divna mlada dotoresa se silno trudi doprijeti do mene. Govori što i kako dalje. Moramo provjeriti, potvrditi, biopsija, patologija, nalazi… If… then… Onda opet.
Želim li da me ona naruči? Želim. Srijeda poslije 12? Ne mogu tada, posao. Zapravo, kad malo bolje razmislim, možemo li sve ovo odgoditi do rujna jer nemam vremena za ovo do tada? Sad se i ona ceri. Kaže da ne može. Ne mogu na posao poslije biopsije, moram doma odmarati. Pa kad da to još uguram… Sutra? Ajde sutra… Sutra u pola jedan. Nemojte mi se smijati, ali je li pola jedan dvanaestipo ili jedanipo? Sve ću Vam napisati, jedanipo je to. Sve će biti dobro, nemojte unaprijed brinuti.
Naravno da će biti dobro, sad sam Vam rekla da nemam vremena za ovo prije rujna.
Izlazim i zahvaljujem se. Zahvaljujem se i sestri. Prepuna sam zahvalnosti.
Noćas sam sanjala da je Moj poginuo pa sam se probudila prestrašena i tražila ga po krevetu. Jutros sam mu to prepričavala uz kavu pa me zagrlio. Dok smo danas išli doma poslije svega, držao je moju šaku skupljenu unutar svoga dlana kao malog ptića. Rekla sam mu da ne želim biti kljakava i ne želim biti bolesna da me netko treba njegovati. On je rekao dobro. I držao moju šaku na sigurnom.
Ima nešto zlokobno privlačno u referendumu... U samoj ideji da se odluka o nekom pitanju donosi anketiranjem (relativno) velikog broja ispitanika koji o specifičnoj temi znaju (uglavnom) malo ili ništa. Odgovornost za rezultat se ravnomjerno rasporedi na velikom uzorku i u konačnici nitko nije kriv, a svi su potencijalno zaslužni. U ovih 20-ak godina koliko izlazim na različite izbore i referendume, stekla sam dojam kako više volimo pričati o izborima, nego praktično i djelovati, tj. izabirati. Tjednima, čak mjesecima ili godinama se pjenimo i trošimo vrijeme i riječi živcirajući se oko kandidata, programa, strategija i vrijednosti, a u izbornu nedjelju zaključimo kako se sve to nas zapravo uopće ne tiče i nije naš posao i što bi mi pomagali nekom/nekoj tamo kriminalcu/kokoši da prima nepristojno veliku plaću i ostajemo udobno zavaljeni u svojim naslonjačima nakon finog nedjeljnog ručkića... Ili, jednako loše, konzumiramo uz nedjeljni ručkić i čašicu demokracije pa biramo po inerciji/plemenskoj pripadnosti/usađenom nekritičkom stavu. Jer nemamo volje ni hrabrosti uzeti u obzir i najmanju mogućnost da o nekom pitanju ne znamo dovoljno i da smo, oslomenebodibože, u zabludi. Do iduće utakmice. Ili kakvog iznimno sočnog izbornog zalogaja. Kakav je, po svemu sudeći, ovaj o braku, muškarcima, ženama i svima koji se tako osjećaju.
A čini mi se kako se u priči o referendumu i izborima svake vrste, krije odgovor na sve, ili barem većinu, problema koji vrište u našem javnom prostoru. Dakle...
Što mislite o tome da biračke odbore zaposlimo na neodređeno vrijeme, puna satnica, doprinosi iz i na plaću, porez i prirez također? Dobili bismo infrastrukturni okvir za tjedne ili mjesečne referendume, a koristi bi bile brojne. Evo na primjer, vjernici bi bili oduševljeni jer bi mogli provjeriti cijeli niz semantičkih nedoumica (a ne samo ovu bračnu) iz Biblije/Kurana/Talmuda... Tko zna što se i koliko izgubilo i pogubilo u višestoljetnim prevoditeljskim naporima, treba to izbistriti i uglaviti u Ustav, zakone i provedbene akte. Kako smo u procesu donošenja novog pravopisa, Grammar Nazis bi taj potez isto prihvatili. Dalje, Kapović&Co bi to pozdravili jer bi napokon dobili direktnu demokraciju. Ni Ruža ne bi bila nezadovoljna. Mogla bi precizno utvrdit tko je gost u Hrvatskoj... Da ne govorim kako bi se nezaposleni radovali. Branitelji bi se bez previše pompe riješili zločinačke ćirilice… Što bi dobro došlo i Thompsonu i njegovoj sljedbi. Slavlju ne bi bilo kraja… Ribić i njegovi bi svakih tjedan dana mogli dizat minimalnu plaću…Poljoprivrednici ne bi više nikad morali traktorima tražiti pravicu, već bi jednostavno zatražili raspisivanje referenduma o iznosu poticaja na niskorodne hektare (Ovo mi miriše na rijetki nedostatak dosad neprobojnog plana!). Postali bi nacija optimističnija od Danaca! Profesionalni virtualni hejteri bi imali materijala za tri života. Hadezeovci i ratni profiteri više ne bi nikog zanimali i nitko ih ništa ne bi pitao... Eto, mislim da bi time bile pokrivene gotovo sve kategorije društva. Normalni su već ionako "otišli na neko zabavnije mesto", a oni koji su greškom ostali nek se jebu... Možda naštancaju i odgoje dovoljno svojih glasača za majku svih referenduma u nekoj dalekoj budućnosti...
Referendum može biti moćno oružje u rukama odgovornih građana. Međutim, referendum nikad i nikako ne smije dozvoliti većini da dokine ili dovede u pitanje temeljno ljudsko pravo ili prava bilo koje manjine. I na tom mjestu, u tom trenutku država mora biti ta koja će reći dosta. Ako politička stranka ili vjerska članska organizacija želi referendum, neka ga sama financira. Svaka čast ako su za svoja uvjerenja spremni izdvojiti oko 70 milijuna kuna ili sličan iznos, i svaka čast ako smatraju da se taj novac ne može mudrije upotrijebiti.
Zaustavila me danas djevojka u majici s natpisom „U ime obitelji“. U ruci je držala letak s istim naslovom. Izgledala je sasvim obično, prosječno, kao što izgleda većina djevojaka koje hodaju Osijekom. Počela je pitanjem: „Jeste li čuli za našu akciju...?“ Jesam, velim, čula sam za vašu akciju. „Prikupljamo potpise..“, krene ona, a ja odmahnem rukom uz kratko „Ne.“ I baš kad je pokušala izgovoriti, sasvim mirno i bez emocija „Referendum je ...“, ja sam, sasvim mirno ali s emocijama, izbacila iz sebe, sasvim neočekivano, „Kako znate da mene nisu odgojila dva oca?“. Nije to očekivala. Zapravo ni sama to nisam očekivala. Otišla sam dalje, a ona je, čini mi se, ostala nekoliko sekundi u smrznutom kadru.
Brak je u građanskom društvu samo oblik ugovora između dvije osobe. Dvije osobe svjesno (hmmm...) donose odluku o zajedničkom (su)životu, uređuju neke pitanja koji proizlaze iz takvog, ugovornog, odnosa. Nisam pravne struke, ali ako se ne varam, u građanskim je društvima uređeno i da dvije osobe mogu i bez ugovora urediti ta ista pitanja, tj. država je odlučila da njihov (su)život po isteku nekog vremenskog roka, njihovu volju i praktičnu primjenu, smatra pravovaljanim ugovornim odnosom. Meni je to u redu i mogu živjeti s tim. Ne mogu, međutim, živjeti s tim da netko u građanskom društvu, odluči svoj folklor, vjerovanje ili praznovjerje, ugraditi u zakon, zakonsku odredbu ili Ustav. Jer je ovo još uvijek sekularna država. Barem na papiru.
Ideja je, čini mi se, dugoročno onemogućiti ozakonjenje istosponih zajednica i , posljedično, pravo takvim zajednicama na usvajanje djece (ali i niz drugih stvari, no...). Jer je odrastanje u takvim zajednicama, kažu, pogubno za djecu. Dok je život u domovima za nezbrinutu djecu sasvim prihvatljivo rješenje. Pitam ja vas čija to djeca završavaju u domovima? Sigurno ne djeca koju su rodile dobro dogojene katoličke djevojke (kao ona pristojna djevojka s početka teksta). I sigurno ne djeca koju su napravili dobro odgojeni katolički momci. Jer dobro odgojena katolička omladina se ne jebe prije i izvan braka, ne rađa neželjenu djecu i nikad, ali nikad, ih ne ostavlja u domovima za nezbrinutu djecu. Znači, djeca u domovima su uglavnom potomci nekih ateista, agnostika, heretika i bezvjernika raznih orijentacija. Rođena u grijehu i s grijehom, moglo bi se reći. Iako mi se čini da je toj djeci sasvim svjedno iz čijega su i kakvoga grijeha potekli. Važniji im je osjećaj sigurnosti i pripadanja, važnije im je imati neku sigurnu luku u koju se mogu skloniti i u koju se mogu vratiti. Čak i ako je ta luka po ravnanjem dvije majke ili dva oca.
No, kažu da to nije prihvatljivo. I kažu da se kosi s vjerovanjem i uvjerenjem. I ti što govore o vjerovanju i uvjerenjima su brojni i glasni i ponavljaju da to nije prirodno. Ako nije prirodno, ako priroda nije omogućila prokreaciju u istospolnim zajednicama, onda je to gotova stvar? Ako priroda nije omogućila prokreaciju u pojedinim zajednicama osoba različitog spola treba li i njima zabraniti usvajanje djece? Mislim, da su Bog/Jahve/Alah i ostali relevantni čelnici tako htjeli, onda žene ne bi bile jalove, a muškarci sterilni. I njihova je muka zapravo božanski određena i razložna i imaju se po njoj ravnati i ne obijati vrata centara za socijalnu skrb tražeći neko dijete o kojemu mogu brinuti. Jer Bog/Jahve/Alah nije u njima prepoznao roditeljski mojo. Ali njih vjerske organizacije potiču na usvajanje! Iako nije prirodno, ali je važno i nužno da bi bračna zajednica bila cjelovita.
Što me dovodi do sljedećeg problema: kad je i u kojem trenutku temeljna svrha i pitanje svih pitanja braka i bračne zajednice, postala prokreacija? Može li se biti u braku bez potomstva? Smije li se? Je li takav brak manje vrijedan tj. manje brak? Ili je cijela ova priča zapravo vezana samo uz jednostavnu ekonomsku računicu? Naime, crkve (bilo koje) bez pastve nema. Ako nema pastve, ako nema podmlađivanja članstva, crkva gubi prihode: naknade za usluge krištenja, pričesti, krizme, vjenčanja, bolesničkog pomazanja, ukopa, misa zadužnica, lukna, lemuzine... I ne zaboravimo prihod od države koji je izravno vezan uz brojnost članstva. A crkva (bilo koja) je pravni subjekt koji bez pastve, ergo stalnog izvora prihoda, neumitno ide prema rasprodaji imovine i stečaju. Idući put kad s oltara zazovu za brojno potomstvo na slavu i čast bilo kojeg proroka i spasitelja, ne zaboravite da se radi, između ostalog, o marketinškoj kampanji s ciljem povećanja prodaje određenih usluga. A ako nema kupaca, nema ni prodaje. Kupujmo hrvatsko!
Ona čudna depresija je ove godine došla par dana ranije nego li je očekivana. Možda su pomogli ovi neugodni hormoni koje pijem i od kojih me sve boli. Piše na onom papiru koji dolazi u kutiji, a koje inače ne čitam, da je moguća kontraindikacija i depresivnost. Fino. Uvijek mogu reći da je to od lijekova. Nikad mi nisu bili jasni ti papiri na kojima pišu te strašne stvari. Dobiješ lijek od kojega bi ti trebalo biti bolje, od kojega bi trebali nestati neki simptomi i poremećaji, a onda te na tom papiru upozoravaju da ćeš posljedično dobiti u amanet nekoliko novih, neočekivanih veselja i zahebancija. I onda bih ja, kao, trebala nastaviti piti te iste donositelje neveselih vijesti. Tako ja to do sada nisam čitala. A sad jesam. Pa mi se čini da imam manje-više sve te neke simptome. Depresiju kao prvo. Onda te bolove u venama i stalne mučnine. I još neke druge stvari. Ali i dalje pijem tablete i čekam da se stanje stabilizira, da postignem neki oblik ravnoteže. Makar s bolovima u venama. A možda je samo hipohondrija ili onaj Munchausenov sindrom? Tko će znati..
U kabinetu likovne umjetnosti je na zidu pored školske ploče visio gipsani odljev Kairosa. Gledala sam ga dva puta tjedno, četiri godine pa mi je taj lik ostao trajno pohranjen u glavi. Naučili su me prepoznati lik božanstva sretnog trenutka i utuvili mi u glavu priču o njegovom čuperku i kako sreću treba zgrabiti u času. I pustili u svijet, s tom i nizom drugih, sličnih mudrosti. Eto, naganjam tu sreću, taj trenutak i čuperak već skoro 20 godina s promjenjivim uspjehom. I čini mi se da je priča pogrešno postavljena. Klasična zamjena teza na djelu. Ne radi se, naime, o tomu da ćeš na sreću nabasasti dok uokolo jurca pa je posljedično zgrabiti prije nego utekne, ne. Čini mi se da cijeloga života hodamo ili trčimo, poneki i pužu, ali čini mi se da dobar dio života mi idemo prema tom liku s čuperkom na glavi koji stoji u mjestu, dobro skriven. „ S ovog trijema, ja sam opomena svima“. Zeusov potomak je marketinški proizvod, dobro spinan i s još boljim copy-em. Tko se od susreta sa srećom usrećio? Mene obično prestravi. Onda mjesecima dolazim sebi.
Kad umrem, čega ću se sjećati? U srednjoj školi sam pročitala pjesmu E. Nesbit i do danas se sjećam zadnjih stihova
Forgetting seems such silly waste!
I know so many little things,
And now the Angels will make haste
To dust it all away with wings!
O God, you made me like to know,
You kept the things straight in my head,
Please God, if you can make it so,
Let me know something when I’m dead.
Na današnji dan prije godinu dana službeno sam prestala biti nečija žena, nečija polovica svezana pred zakonom i Bogom. Kaže Hanah da bi danas trebala slaviti. Evo pijuckam gin&tonic, pušim, slušam Velvet Undergroud (dvostruki album Loaded, 1970.), povremeno bacim pogled na buket crvenih ruža u vazi, povremeno na vrhove papuča iza monitora i razmišljam o sjećanju i zaboravljanju.
Sjećam se kako sam jedne zime po tragovima cipela u snijegu znala da je došao u moj podstanarski stan. Sjećam se povratka od doma kad me u mojoj polovici ormara dočekala vesta koju sam dugo željela. Sjećam se prve kuharice koju smo dobili nakon useljenja u stan i smijanja opisima priprave (kuharica je objavljna 1950-ih). Sjećam se jednog koncerta u Zagrebu za koji sam obukla haljinu na šljokice, bez rukava, a bilo je prehladno pa je stao iza mene i obrglio me i ostao tako skoro do kraja koncerta. Sjećam se plesa na jednom rođendanu. Sustavno radim na brisanju tih sjećanja. Nisam daleko dogurala. Nisam pokrila ni 3 godine. Još je puno posla preda mnom.
Jer se sjećam i svega što je ispalo iz ormara, i u jednom potezu obezvrijedilo sve ovo gore. Ne može se izracionalizirati. Ne mogu probrati što ću znati i u času smrti, a što hitno treba zaboraviti. Nije da nisam pokušala. I više nego jednom. U godinu dana sam uporno radila na brisanju 11 godina spremanja podataka na hard drive sa slabim uspjehom.
Pamtim. Više nego je pristojno i potrebno. Pamtim što je tko rekao i gdje smo se u tom trenutku nalazili. Pamtim okuse, boje, mirise, slike i zvukove. Moja su sjećanja složena kao ona stakalca u kaleidoskopima - puna boja i uzoraka, a samo je meni jasna logika kojom moj mozak bira stakalca vrijedna memoriranja i prevrće ih u cjelovite slike. Pamtim osjećaj nakon što sam dobila jedan mail. Osjećaj propadanja kroz duboku mraču cijev koja vodi na drugi kraj planeta, a obložena je oštrim šiljcima od inoksa, i ako se pomaknem samo milimetar, ako mi se drhtave ruke samo na trenutak pomaknu od tijela, komadi mene će ostati zauvijek visiti na tim šiljcima. A nemam snage držati ruke uz tijelo. I nemam zraka. I propadam. Kad ću zaboraviti taj osjećaj?
Zaboravljanje mi se ovih dana, ovih mjeseci čini kao sasvim dobra stvar. Jednostavno prestati doživljavati život i sve u njemu kao nešto vrijedno pamćenja, živjeti u tom nekom određenom trenutku i istog časa zaboraviti da se ikad dogodio. Nema jamstva da bilo kakva uspomena, bilo koje od stakalaca koja se vrte pred mojim očima svaki put kad, naizgled odsutno, zurim u prazno/zid/sugovornika-icu, neće u nekom trenutku izletjeti iz slike i zariti mi se posred oka. Slike mrtvih događaja. Kad bi to samo tako išlo... O, kad bi to barem samo tako išlo.... Nosim vjenčano prstenje i dalje. Oba. Na krivom prstu pa se teško razaznaje o čemu je riječ. Pitala me Jeca-Štreberica zašto ih i dalje nosim. Imaju svoju svrhu: svaki put kad ih dodirnem, svaki put kad ih pogledam, svaki put se podsjetim što bi se opet moglo dogoditi, samo ako se na trenutak opustim. Štitnjača mi je oduševljena.
Ako ostavimo po strani sitan detalj da se nisam naspavala već nekoliko mjeseci (zadnji put, čini mi se, u srpnju prošle godine), ovo je bio jedan sasvim solidan početak Korizme.Supermenica mi je oduzela još tri godine života ranojutarnjim pozivom. Aha. Nakon što smo se jučer u raznim kombinacijama čule nekih tri puta (nema provorođenče svaki dan 35 godina), a onaj gnjusni rak nam visi nad glavama kao metarske ledenice zadnjih dana, ona je nazvala u ured prije nego sam pristigla. Naravno da sam prevrtila 249 crnih i najcrnjih filmova dok sam birala broj. I nema tu "dobro jutro" i nema tu "Faljen Isus i Marija". Jok. Odma' u glavu: Šta se dogodilo???? A ona kaže, sva u čudu, kao da se to prvi put dogodilo: "Ništa se nije dogodilo, pobogu dijete, eto te k'o ćaća, šta bi se dogodilo? Zovem da te podsjetim da je post danas." !!! Najdraža moja... Eto se njoj jednom, u nekoj njenoj 40-oj godini života, dogodilo da je potpuno smetnula zapovjedni post i stavila neki komad mesa u lonac... Što je dovoljan razlog da me podsjeti, nakon 28 godina što me nije trebalo podsjećati. I brinem se dvostruko. Jer je ona sva u retrospektivi (jučer je blagoglagoljala o tomu što je ona radila s 35, danas se sjetila gafa s postom u 40-oj...), što znači da se svijest o konačnost života udomaćila u njenoj svakodnevnici pa vrijeme krati prebirući po uspomenama i sjećanjima. I brinem se jer ona misli da me treba podsjećati na nešto što mi je usađivala godinama i s čime me je, kao najvrijednijom popudbinom pustila u svijet. Brine se za svoju ćer, dojučerašnju odlikašicu. Koja je pala na ispitu vjere. I nikako da krene na popravni, misli ona. I eto ti savršenog uvoda u još jednu Korizmu. Nema prostora za posipanje pepelom. Treba ići dalje i pokušavati biti bolja.
A što se rođendana i rođendavanja tiče... Sve prošlo dobro. Uključujući dostavljača cvijeća koji me tražio u uredu pod pauzom pa ga poslali za mnom u kavanu... Filmski prizor... Crvene ruže i sve po redu. Zacrvenila sam se kao te ruže. Baš filmski...
Primjenjiv na sve kategorije ljubavi i sve uzraste. Proporcionalno raspoređen prema dobnim skupinama i sa poreznim olakšicama za roditelje s više djece. Koliko biste pod prijetnjom poreza uzdisali od ljubavi silne prema svijetu i svemiru?
Ne volimo kad nas ne vole, kad ne dobijamo svu ljubav koju, prema vlastitom mišljenju, zaslužujemo. A zaboravljamo (uglavnom) kako ni mi sami ne volimo baš sve i svakoga. Ali hrabro dajemo svoj doprinos inflaciji verbalnih emocija koja preplavljuje sve segmente života i življenja. Ne mora me voljeti moj poslodavac. Ni teta na blagajni. Ni strogi gospodin na bankovnom šalteru. Ne volim ni ja njih. Gotovo pa sam ravnodušna - u emocionalnom smislu. Temeljno poštovanje je nešto drugo, elementarna pristojnost. Roditelji i djeca? U današnje vrijeme, koliko vidim oko sebe, potpuna anarhija emocija. Smrtne ljubavi koja se izvikuje i koja guši. Današnja djeca i ljubav doživljavaju kao potrošnu robu, beznačajno nešto čemu će uskoro isteći rok trajanja ili će je zamijeniti novi i napredniji model. "O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi" naslov je Carverove zbirke priča. Palo mi na pamet u ovom trenutku. Partneri/ljubavnici? Stalno propitivanje i vaganje tko tu koga više voli ili - druga krajnost - uzimanje zdravo za gotovo i odnosa i partnera.
Kako i koliko volimo/ljubimo jedni druge? Volimo li olako i bez razmišljanja? Je li nas zahvatila potpuna amerikanizacija? Gušimo se lažnim zagrljajima i suzicama za svaki klinac. Djeci ponavljamo svakih pola sata da ih volimo. Partnerima i prijateljima isto. Jer će u protivnom završiti kod psihoterapeuta i dugo i neutješno ridati na nekom otomanu "nikad mi nije rekao/la da me voli".
Veljača je mjesec kad mačke i mačori jauču i zavijaju na parkiralištu ispred zgrade. Zbunio ih je ovaj silni snijeg i hladnoća zadnjih dana pa su nešto tiši nego sam navikla, ali ne sumnjam da obavljaju svoju ljubavnu rabotu. Ljubav u svojim različitim oblicima nađe put ostvarenja čak i kad joj se na putu ispriječe snježni nanosi i -20. Ali kao da to ne vidimo i nismo svjesni tog sitnog detalja pa se žderemo polako i sustavno. Prekovremeno i neplaćeno, kako ja to volim reći.
Zamislimo onda to plaćanje poreza na ljubav. Uredno, normirano, obrazac ŽNJK 1a (dobavljiv u NN i svim boljim knjižarama i papirnicama), par stranica tablica detaljno razrađenih po kategorijama: podnositelj prijave, obitelj, prijatelji, poznanici, kućni ljubimci, ostali. Koliko smo ljubavi dali, koliko primili, saldo. Razrezane porezne stope od 15, 20, 35, 762%. Je li bilo ljubavi na crno? Imate li svu potrebnu popratnu dokumentaciju? Kako ćemo dokazivati sve iskazane vrijednosti? Potvrde obitelji, prijatelja, poznanika, kućnih ljubimaca i ostalih? Ovjereno kod javnog bilježnika. Ljubav u područjima posebne državne skrbi. Ljubav u nemogućim uvjetima. Ljubav na daljinu. Posebne posvlastice za supruge pečalbara i pomoraca. Kazneni bodovi za sve kod kojih je loš omjer ljubavi prema samom sebi i ljubavi prema ostalim kategorijama (ne možeš voljeti nikog drugog dok ne voliš sebe sama) Ima tu materijala, dalo bi se dobro razraditi. U situaciji u kojoj se nalazi država, kada je svaka kuna poreza važna i prevažna, ovakav bi porez mogao učiniti ozbiljnu razliku. Naravno, samo uz uvjet da ima ljubavi oko nas.
Prije nekoliko minuta sam napunila 35 godina života. Zanimljiv je to život. I ima ljubavi u njemu.
| < | travanj, 2014 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
pisanjem do mentalnog zdravlja
Hypem.com
The Hype Machine
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Trenutna glazbena stvarnost
Stalna postava:
Waits - izbornik
Cash - dušebrižnik
Cave - kreator igre